Poticanje dječjeg likovnog izražavanja

Belamarić (1987) navodi nekoliko načina poticanja dječjeg likovnog izražavanja:

• Usmjeravanje opažanja

Odnosi se na opažanje određene pojave ili oblika, na primjer kuća, drvo, čovjek. Djeci možemo postaviti pitanja na način da ih potičemo na dodatno opažanje (npr. "Što još vidiš?"). Važno je prihvatiti dječju perspektivu te ih ne ispravljati.

• Aktiviranje sjećanja

Ova metoda se koristi za oživljavanje dječjih doživljaja. Aktivira se sjećanje na te doživljaje (npr. putovanje, izlet, posjeta...) i proširuje se pitanjima o tome što su sve vidjela, čula, doživjela. Nakon općenitih pitanja kreće se prema konkretnijim o oblicima, bojama, prostoru. Djeca na taj način mogu lakše razumjeti značenja i odnose među oblicima te dobivaju uvid u cjelovitost događanja.

• Maštanje, ilustracije

Koristi se kako bi se potaknulo proširenje poznatih pojava i stvaranje novih slika, varijanti u odnosu na te pojave. Uključuje ilustriranje priča, pjesama, događaja iz prošlosti ili budućnosti.

• Zamišljanje

Djecu se potiče na zamišljanje Odnosi se na sposobnost djece da pojmove iz nevidljive stvarnosti, predoče u likovni izraz. Ukoliko su djeca naviknuta na slobodno i neometano likovno izražavanje, tada za pojave kojima ne znaju značenje, ipak mogu pronaći likovni izraz.

• Igre s likovnim materijalima

Kroz igru s glinom, olovkom i bojom, djeca se mogu izraziti na njima svojstven i prirodan način, onako kako oni žele. Ističe se kako bitnu značajku ima poticanje novih sadržaja, kako bi dijete samo pronašlo predodžbu i stvorilo svoje oblike.

• Potvrđivanje

Naglasak se odnosi na nenametljivo potvrđivanje vrijednosti svakog dječjeg likovnog rada. Ono djetetu daje povratnu informaciju da je na dobrom putu i da je sposobno.