Primjena elemenata Art terapije u vrtiću
- Značenje likovnih aktivnosti u vrtiću
Likovne aktivnosti u vrtiću ne odnose se samo na planirane i zamišljene aktivnosti odgajatelja te prezentiranje roditeljima i na izložbama. Predstavljaju priliku za rad na socio-emocionalnom i psihičkom razvoju svakog djeteta na njemu prilagođeni način.
- Svaki crtež ili bilo koji likovni uradak djeteta priča njegovu priču: o sebi, važnim osobama, događajima, mašti, prošlosti, budućnosti.
Likovni uradak se nikada ne koristi se u dijagnostičke svrhe niti odgajatelj na osnovi elemenata crteža iznosi mišljenje o djetetovu stanju. Odgajatelj također ne tumači značenje crteža, već zajedno s djetetom istražuju osobno razumijevanje značenja crteža i djetetova unutarnjeg procesa. Uz iskreno izražavanje interesa, nenametljivost i podršku te razgovor odgajatelj može dobiti uvid u djetetov unutarnji svijet, probleme koji ga muče te mu biti suputnik u rasvjetljavanju i razrješavanju istih.
Od izuzetne je važnosti da odgajatelj ne donosi preuranjene zaključe niti interpretacije koje bi mogle štetiti djetetu. Važno je poznavati dijete, promatrati način na koji pristupa likovnom izražavanju te shvatiti da to može biti pokazatelj načina na koji dijete živi, ali isto tako i trenutnih osjećaja. Svaki crtež ne treba doslovno shvaćati i tumačiti, nego uz razgovor s djetetom pomoći mu da dođe do svojih značenja i zaključaka. Odgajatelji promatraju promjene u dječjem likovnom izražavanju, načinu crtanja, korištenju boja, ali ne interpretiraju sadržaj izvan konteksta.
Dulčić i Kondić (2009) navode slučajeve iz prakse u kojima su djeca kroz crtež i sliku u razgovoru izrazila osjećaje koje teško verbaliziraju. To se posebno odnosi na osjećaje ljutnje, straha i tuge. Crtež i razgovor pomogli su u smanjenju napetosti i osjećaja bespomoćnosti. Međutim, ne zahtijeva svaki likovni uradak verbalni pristup. Ponekad sam proces likovnog istraživanja i izražavanja može imati terapijski učinak te nije potrebna verbalna analiza.
- Često je projekcija jedini način na koji će dijete pristati otvoriti se, kroz crtež, kao lutka ili lutki, reći ono što nikad ne bi rekla odraslom. Oaklander (1996) govori da djetetu treba blago i nježno pomoći da samo otvori vrata svoje svijesti.